Antun Gojak - Pisana riječ

"Pri spomenu imena Antuna Gojaka sjetit će se literarni sladokusci pripovijetke Ivana Raosa „Kraljevstvo riba i ptica" kojoj motto glasi: „Broj ljudi i broj zvijeri - jednak. A. Gojak, slikar iz Makarske". Zanemarujući taj kuriozum, likovni pak sladokusci prisjetit će se da su se s tim imenom susretali u ponekim likovnim publikacijama; tako u katalogu velike izložbe „Pola vijeka hrvatske umjetnosti" (koja je održana u Zagrebu 1938.), pa u Enciklopediji likovnih umjetnosti (sv. 2, 1967.) i još ponegdje. No malo tko ima pravu predodžbu oslikaru Antunu Gojaku. Prilog toj dezinformiranosti dala je i Likovna enciklopedija Jugoslavije (sv. 1, 1984.), koja Gojaka na žalost ne spominje. Bit će da je jedan od razloga tome što Gojak živi posve povučeno, zatvoren u svoj atelje, među svojim slikama koje se iz dana u dan množe.

Antun Gojak rođen je u Makarskoj 1907. (U nedalekom Bristu, devet godina kasnije, rođen je još jedan hrvatski slikar, Mladen Veža). Gojak je završio učiteljsku školu u Šibeniku, te potom od 1927. studirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je diplomirao 1936. Slijedi službovanje na gimnazijama u Mostaru i Slavonskom Brodu, te povratak u rodni gradić. Valja reći da su u tim predratnim godinama u Mostaru radili, također kao srednjoškolski nastavnici, još dvojica hrvatskih slikara: Karlo Afan de Rivera i Antun Motika. I Gojak je, kao i Afan de Rivera i Motika, vrstan akvarelist, pa bi se gotovo moglo govoriti o mostarskoj školi akvarela u to vrijeme. Ali o djelima iz tog razdoblja poprilično je teško prosloviti, jer većina ih je izvan domovine, u posjedu slikarova brata koji živi u Australiji. Ipak, nedvojbeno je da je odmah nakon Akademije Gojak iskazao znatno umijeće; njegovo ulje „Voće", izlagano na već spomenutoj izložbi „Pola vijeka hrvatske umjetnosti", posjeduje stanovitu kompozicijsku smjelost, koju je mogao ostvariti samo onaj koji je zaista znalac. Rodovi na stolnjaku u krup¬nom planu nisu aranžirani, a ipak je čitava kompozicija čvrsta i skladna. U tom periodu nazočne su već odlike Gojakova kolorizma koji kasnije, u nekim najnovijim akvarelima, poprima upravo jobovski intenzitet. Ta novija Gojakova djela mogli su vidjeti tek malobrojni posjetitelji njegova ateljea u Makarsko) i likovno općinstvo u Sidneyu, gdje je slikar izlagao 1975.

Makarska nije likovna pustinja, premda naoko tako djeluje. Dostatno je da u njoj nastaje nadahnuto Gojakovo slikarstvo, pa da ne bude pustinja. A osim Gojaka tu je do nedavno, sve do smrti, djelovao vrlo zanimljivi samouki slikar Ljubo Videka, autor niza dobrih akvarela. Treba spomenuti i kipove nepoznatog naivca Mate Bebeka. No ako su sve to, uvjetno rečeno, regionalne vrijednosti, slikarstvo Antuna Gojaka bezuvjetno se svojim visokim dosezima uklapa u tijek modernog hrvatskog slikarstva. Tome što je taj slikar razmjerno nepoznat kriva je opća nebriga za vrijednosti koje se ne žele nametati. Tako Gojak dijeli sudbinu i živih i mrtvih slikara svojeg naraštaja (primjerice, Josip Crnobori, Antun Šimek, Marijan Šimunić) čije opuse treba tek otkrivati kako bismo ih mogli ispravno valorizirati kao nesumnjiv kvalitativan prinos našem likovnom izrazu ovog stoljeća.

Gojakovi krajolici, mrtve prirode, aktovi, figuralne kompozicije, portreti, autoportreti odaju srodnost s nekim općim zasadama hrvatskoga slikarstva i intimističkog i ekspresionističkog usmjerenja, ali ponajbolji od njih posjeduju izrazito osobnu vokaciju. Ona se zrcali u Gojakovu majstorskom predočavanju ljubičastog sivila biokovskih ogranaka i nemirnog mora podno njih, u njegovu umješnom dočaravanju zimzelenog sredozemnog raslinstva, u sigurnim potezima kojima ponire u gruba lica iza kojih se krije unutarnja plemenitost. No taj pjesnik mediteranskih krajolika isto je tako nadahnut tumač kontinentalnih magli u kojima tonu planinski predjeli, isto je tako pjesnik ozračja iza zastora u interijerima. U spontanim, jednostavnim, uravnoteženim kompozicijama Antuna Gojaka zamjećuje se velik raspon i veliko likovno bogatstvo. "


Dubravko Horvatić, Pleter oko slike /eseji o likovnim umjetnostima/, vl.nakl., Zagreb, 1985. str.111-112


"…Za vrijeme mog vojnog roka u Bileći 1934. godine upoznao sam se, kako rekoh, sa svojim vršnjakom(1907.) Antom Gojakom iz Makarske, akademskim slikarom koji je imao tek dvije godine likovne Akademije u Zagrebu. On je dovršavao zadnje dvije godine, a ja prve dvije. Ante je ozbiljno shvatio svoj poziv slikarstva, osjetio sam to odmah kad smo razgledali album Razumem. On je rođeni slikar. Za praznika je često dolazio k meni u Lokvu, gdje smo mnogo raspravljali o slikarstvu. Raspredali smo i o mojim prvim radovima na zidovima, o freskama čija će sudbina, vidio sam to već onda, biti tragična, ali nažalost ništa nisam mogao poduzeti, u obitelji sam ipak bio zadnja rupa na svirali.

Vidio sam već tada rasulo nekadašnjih čuvenih Kapinovih dvora.

Pravili bismo Gojak i ja izlete brodom i biciklom u obližnja mjesta. Naročito su mi ostali u sjećanju izleti biciklom u Omiš. Osam kilometara lagane nizbrdice mi bismo lako prevalili zajašivši oba na moj jak bicikl Vespu, ali kad bismo se vraćali, bicikl smo posuđivali jedan drugome-otprilike jedan kilometar vozio bi jedan i onda ostavio bicikl u kuneti (okrajku ceste) onome koji bi iza pješačio-sve tako naporedu do kuće.

Moja mater Ruže veselila se svakome od mojih drugova i častila ga, jer je znala da će to meni biti drago…"


Ivan Joko Knežević Moja sjećanja Ne slažem se ni s kime, ni s čime, AGM Slobodna Dalmacija, Zagreb, 1996., str. 102


Govor na sprovodu +Ante Gojaka, slikara ( Makarska, 26.12.1986)


Cives Muccuritani, amici et cultores pictoris defuncti !
Građani Makarske, prijatelji i štovatelji pokojnog slikara !


U staroj rimskoj literaturi istaknuto je djelo Kornelija Nepota, pisano prije dvije tisuće godina:
"De viris illustribus urbis Romae" = O znamenitim ljudima grada Rima. To su oni znameniti ljudi, koji su svojim životom i djelom dali pečat rimskoj kulturi, od koje mi i danas još uvijek mnogo baštinimo.


I naš starodrevni grad Makarska sa svojim primorjem dao je u prošlosti i još uvijek daje svoje znamenite ljude. Hrvatska kulturna kronika zabilježila je čitav niz, koji se može nazvati "De viris illustribus urbis Muccuritanae et ejus Primordiae : Znameniti ljudi grada Makarske i njezinog primorja". U taj niz slavnih Makarana i Primoraca već su davno ušli slavni pjesnik fra Andrija Kačić Miošić, političar don Mijo Pavlinović, književnik fra Ivan Despot, slavist don Kleme Grubišić, arheolog kanonik Ivan Josip Pavlović Lučić, ilirac Stjepan Ivčević, povjesničar Josip Alačević i njegov suradnik Mihovil Glavinić, domaći historik don Petar Kaer, folklorist Stipan Banović, književnik povjesničar Jakša Ravlić, i toliki drugi.


U tu plejadu znamenitih ljudi grada pod Biokovom i njegova kršnoga primorja dne 20. prosinca ušao je i Ante Gojak, prvi akademski slikar i priznati umjetnik, što ga je dala Makarska i Primorje. Godine 1962. ušao je u Likovnu enciklopediju, a nedavno, upravo uoči njegova odlaska u vječnost, časno mu se odužio njegov grad zapaženom izložbom, koja je autoru izmamila suze radosnice, a nama svima dragi ponos.


Neumoran radnik od završetka studija na Akademiji u Zagrebu 1929.(!) pa do pred samu smrt, Ante Gojak stvorio je ogromni opus ulja i akvarela, razasutih po cijelome svijetu, od kojih neka spadaju u antologijska djela. Slikao je ponajviše prirodu, kako ju je Bog stvorio, a nadahnuti slikar shvatio.


Sa slikarom sam sklopio prijateljstvo već prije nekoliko desetljeća. Uvijek otvoren i prisan, često mi je puta otvorio svoju umjetničku dušu, koja je bila duboko religiozna. On je nedavno preko Radio Splita u intervijuu pred cijelom našom javnošću ispovjedio svoju vjeru u Najviše Biće, kao i vrednote, koje iz te vjere proizlaze.


S Antom Gojakom sam se često susretao, ali nikada kao zadnji put 29. rujna navečer ove godine u društvu s dva franjevca iz Hercegovine, koji su došli da bi za svoju galeriju u Mostaru pribavili barem jedno djelo Ante Gojaka, koji je u Mostaru djelovao nekoć kao profesor. Ante im je odmah darovao jedno ulje. A onda je stao govoriti. Govorio je 80-godišnji starac. Govorio je kao Sokrat, kao Platon. Ne, Ante je govorio mnogo više, mnogo dublje, govorio je ka jedan kršćanski Augustin ili Jeronim. Nikada ni od koga teologa nisam čuo tako divne

misli o Kristu – Bogočovjeku. Jer je govorio ne samo kao mislioc, nego i kao duboko umjetnička duša. I kada smo se mi njegova tri gosta – a tada smo se osjećali kao njegova tri učenika – kada smo se, dakle, rastali od njega da posjetimo njegovu izložbu i u isti mah prisustvujemo promociji knjige tragično preminulog pjesnika Jakše Gareljića, kada smo se rastali od Ante, sva tri smo duboko požalili, zašto nismo ponijeli magnetofon da zauvijek zabilježimo njegovu zadnju nadahnutu transcedentalnu kršćansku poruku.


I tom prigodom, makar star, bolestan i iznemogao, pokazao nam je svoje novo djelo, koje je počeo tek raditi ( ne znam da li ga je dovršio!) Fratar u dalmatinskom kamenjaru…


Dragi Ante, dragi prijatelju! Koliko si mi puta pričao, da si se rodio 13.lipnja 1907. godine u Makarskoj, na blagdan sv. Ante za vrijeme procesije, kada su sa triju makarskih zvonika zvonila sva zvona! A, evo, Te polažemo u grob u Tvome istome gradu u Tvojoj 80.godini života dana, na drugi dan Božića, kada opet naša zvona slave i kada te dupkom isupunjene crkve gromko odzvanjaju od uvijek drage božićne pjesme!


Polažemo Te u grob – more antenatorum nostrorum – po načinu naših starih, u znaku križa Kristova, u koga si vjerovao i kojega si osobito u sutonu života hrabro slijedio.


Tvoje će ime ostati u povijesti hrvatske umjetnosti kao ima zapaženog slikara prirode i ljudskoga lika, između kojih se ističe portret Tvoje roditeljke, kao i Tvoj vlastit portreti, od kojih si na jednome ostavio potresnu legendu " Autoportret – jadnik" !


Doista, težak je bio Tvoj život, život neshvaćenog umjetnika, pustinjaka 20. stoljeća, život samotnog samca. Ti si živio za svoju jedinu ljubav – za umjetnost. U njoj ćeš živjeti i nakon smrti.


Dragi prijatelju, neka Tvoje izmučeno i teško ranjeno tijelo mirno počiva na rodnoj grudi, a duši Tvojoj plemenitoj neka bude vječni mir u krilu Vječne Istine, Vječne Dobrote i Vječne Ljepote, kojoj si do konca vjerno služio. Amen!


Napomena:
Prema neobjavljenom rukopisu fra Karla Jurišića koji se od 2004. čuva u Gradskoj galeriji Antun Gojak. Rukopis je Galeriji ustupio sam autor.


OKO KISTA ZGARIŠTE


Imao sam disanje, jedinu svojinu
a od svega što sam znao, znao sam
da sam sâm
i da me strah i stid
do smrti
što moje srce, disanje i naslikano
imaju rupu, ranu
u koju svaki Toma sumnjivi može
zavući svoj kažiprst
i sve prste ostali apostoli
i neapostoli

no
pustili su me s mirom, nisu mi
smetali
i time mi najvećma pomagali

u sveopćoj bestidnosti uplitanja
nije li to sreća/sloboda/mudrost
za koju se isplati biti kadikad i lud

nad nekim imenima-
Emanuel Vidović, Ljubo Babić, Ivo
Dulčić-
znao sam i zaplakati

ja Antun Gojak, zgarište oko kista,
bura s Biokova
punog iskovanih sjena od srebra i
snijega
polje spaljeno vatrom i vjetrom bez
smjera

na garavu dlanu toga polja jednoga
dana, tko zna
hoćete li dati da izraste Išta od
onoga
što sam sâm smogao

usprkos svemu


Tonći Petrasov Marović


Pjesma je objavljena uz drugu godišnjicu smrti akademskog slikara Antuna Gojaka u mjesečniku Makarska rivijera, XV/281, Makarska, 25.11.1988., str. 10


Piše Vam stara 72. godišnja nastavnica iz dalekog grada Trani (Italija). Od mog dragog bivšeg đaka Voje Kundičevića primila sam svojevremeno Vašu novinu i pročitala je bez predaha.

Hvala vam što ste mi dali priliku da probudim stare uspomene. Puno me ganula smrt mog dragog prijatelja iz mladih dana Ante Gojaka, slikara. Poznavala sam se sa čitavom obitelji još u ono doba kad su oni imali hotel na rivi. Moj brat Ante je bio prijatelj s Rinom (sad je u Australiji), a Menuška i njena starija sestra su bile uvijek spremne da pomognu prijatelju. Tada nas je iz Makarske bilo nekoliko studenata u Zagrebu: Mičel Kokić, Bere Bavčević , Ante Mikulić i, možda Ivo Montana - ne sjećam se više dobro. Jednog sam dana pošla s Berom Bavičevićem da nađem Antu Gojaka koji mi je bio ponudio učiniti jedan portret.

Imala sam tada zelenu haljinu sa bijelim ovratnikom – i Ante mi je rekao da mu se te boje sviđaju. Pozirala sam tri puta, jer Ante nije uspio da se "uživi" – i tako je moj portret ostao nezavršen. Ante je bio uvijek sjetan, čudan, dalek!

Za vrijeme rata, kad smo bježali pred bombardiranjem iz Makarske u Batiniće, srela sam opet Antu. Bila je vrućina i sjedili smo u dvoru kod Srećka (-tko se ne sjeća one obitelji pune ljubavi prema svima koji su došli na njihova vrata?). Tada sam molila Antu da mi učini neki crtež, a svega dan kasnije dobila sam jedan njegov akvarel. Sa desetak poteza prikazao je moje drago Biokovo, štalicu i maslinu pred Maričinom kućom u Makru.

Taj akvarel je i sada u mom dnevnom boravku i svaki put kad mi pogled padne na tu sliku, probude se moja sjećanja na krasnu mladost Makarske moga vremena - i grlo mi se stisne od uzbuđenja!

Krasna su to vremena bila – kad smo nedjeljom šetali po rivi, a naša Gradska glazba (u kojoj je svirao i moj brat Ante) u svečanim odjelima marširala preko rive- ili pak izvodila svoj koncert na podiju od drveta. Neka bude čast našem gradu da je svečano obilježio 160. godišnjicu naše makarske "mužike" u kojoj kao da sada gledam pok. maestra Hinka Blahu i tadašnje glazbare.

Hvala vam što ste mi pružili priliku da se još jednom sjetim kako nema gradića do naše Makarske! Želim vam puno uspjeha i srdačno vas pozdravlja

Mira Pavić-Piarulli


Nedatirano pismo Mire Pavić-Piarulli (rođena 1917. u Makarskoj) objavljeno je pod naslovom "Dragi nepoznati uredniče "Makarske rivijere", u mjesečniku Makarska rivijera, XIV/269, Makarska, 27.11.1987., str. 6


Na relaciji – slikar Antun Gojak – naše likovno općinstvo – naša likovna kritika – dogodilo se tijekom vremena niz obrata.

Na relaciji – slikar Antun Gojak – naše likovno općinstvo – naša likovna kritika – dogodilo se tijekom vremena niz obrata. Gojak je ušao u naše slikarstvo na velika vrata, sudjelovanjem na glasovitoj izložbi "Pola vijeka hrvatske umjetnosti" (1938.), a danas, iako već gotovo pola stoljeća djeluje na našoj likovnoj pozornici, poznatiji je u ponekim inozemnim likovnim sredinama, navlastito u Australiji, nego li u domovini gdje je proživio svoj slikarski vijek, cjenjeniji je ondje nego li, primjerice, u Zagrebu gdje je studirao, nego li u Mostaru ili Slavonskom Brodu, gdje je službovao kao nastavnik likovnog odgoja.
Ili, još jedan paradoks: Enciklopedija likovnih umjetnosti ( sv.2, Zagreb, 1962. ) bilježi temeljne podatke o Antunu Gojaku i njegovu slikarstvu, dok ga Likovna enciklopedija Jugoslavije ( sv. 1, Zagreb,1984.) potpuno izostavlja! Nije taj odnos samo paradoksalan, nego je, rekao bih, i (opet!) pomalo maćuhinski: opća ga likovna enciklopedija bilježi, specijalizirana zaobilazi! Uskličnicima čuđenja ne bi bilo kraja, kad bismo navodili daljnje nesporazume na relaciji što je spomenuta na početku, odnosno, kad bismo nabrajali nepravde što su slikaru Gojaku nanesene.
A riječ nepravda nedvojbeno je upotrebljiva i primjenjiva kad je riječ o nesrazmjeru između davanja i primanja, između pružanja i prihvaćanja. Pola stoljeća nadahnutog obogaćivanja hrvatskoga slikarstva s jedne strane, i gotovo posvemašnja ravnodušnost, pa i ignoracija s druge – to je paradoksalna bilanca, zaista.
Istodobno kad i Gojak, slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji upisuje Bruno Bulić, Miron Makanec, Vilim Svečnjak, Fedor Vaić ; po studiju su koju godinu stariji Ismet Mujezinović, Edo Kovačević, Slavko Sohaj, a koju su godinu mlađi Ivan Domac, Frano Šimunović, itd.

Bez dvojbe, vrlo dojmljiva galerija imena i djela, iza koje stoje kritičke retrospektive, monografije, nagrade za životno djelo, pa i posebni odjeli u muzejskim ustanovama (dakako, kad je riječ o već preminulim autorima). Istina, nisu svi ti majstori vrednovani prema svojim dostignućima istovrijedno, ali je neosporiva činjenica da o svakome od njih postoji obilna literatura. Ono pak što je o Gojaku pisano – dosta je oskudno. Opus koji zaslužuje ne samo pozornost, nego kadšto i pravo divljenje, naišao je uglavnom na šutnju. Možda neoprostivu, ali na stanovit način protumačivu: najprije rat, zatim razdoblje kumiropoklonstva kanonima socijalističkog realizma, pa onda srljanje za novitetima (da bi se nadoknadio malne petnaestogodišnji likovni zastoj, a i to je trajalo gotovo puno desetljeće). Kada je likovna umjetnost prestala biti jedna od sitnih moneta u izravnavanju računa dnevne politike, Antun Gojak bio je već na pragu svoje šezdesete godine, dostatno iskusan i zreo, a da bi ga zanimala besmislena slava novinskih stupaca i svakidašnjeg stupiditeta. A uza sve to, živeći izvan likovnog središta, izlažući povremeno samo na skupnim izložbama, nije zapravo imao ni prilike da se nametne onim čime bi se zasigurno, unatoč svim spomenutim neprilikama, ipak i do tada, pa i ne hoteći, bio nametnuo: svojim bogatim, osebujnim opusom.

Zbog iznimnosti Gojakova položaja zaokupljen sam ovdje prvotno recepcijom njegova djela, a tek potom njegovim iznimnim djelom. Začeto na temelju Babićevih poruka o kompoziciji i Tartaglinih poruka o kolorizmu, Gojakovo je slikarstvo, tijekom svoga pedesetgodišnjeg nastajanja, vazda nastojalo na uravnoteženosti svih elemenata slikarske skladbe i na skladnosti kromatskoga spleta, bez obzira je li predočavalo žestoke vedrine ili pak tihe sumaglice lica, interijera i krajolika. Stvarajući u skladu sa stanovitim općim zasadama hrvatskoga međuratnoga slikarstva, u njegovu rasponu od ekspresionizma do kolorističkog intimizma, no razvijajući unutar tih usmjerenja posve osobnu vokaciju, Gojak je jedan od onih autora koji nisu novotari, ali su zato brižni oplemenjivatelji, majstori bez kojih bi sintetičko poimanje jedne nacionalne umjetnosti bilo nezamislivo. Bili bismo znatno oskudniji da nema njegovih grubih lica iz kojih zrači unutarnja plemenitost, da nema onih njegovih prozračnih zelenila sredozemnog raslinstva, onih sivila i rumenila magle nad morem i u gorama, onih gojakovskih ljubičastih sivila što predočavaju grebene biokovskog krša koji strše nad rodnim mu makarskim žalom. Danas, uoči osamdesete obljetnice Antuna Gojaka, pred njegovim djelom koje nas i svojom količinom opčinjuje, jednko kao i kakvoćom, možemo samo zažaliti što mnogima nije (bilo) dano da ih se to djelo dojmi.



Dubravko Horvatić, Predgovor u katalogu posljednje samostalne izložbe Antuna Gojaka, Centar za kulturu Općine Makarska – Muzej revolucije 10.-30.09.1986.

Kontakt

Gradska galerija Antun Gojak, Don Mihovila Pavlinovića 1, 21300 Makarska

Web: www.galerija-antun-gojak.hr

Tel.: 021 612 198; mob.091 571 93 87

e-mail: galerija.agojak@makarska.hr


Kako nas naći

Gradska galerija Antun Gojak utemeljena je 1995. godine odlukom
Gradskog vijeća grada Makarske kao samostalna javna ustanova u kulturi.


Ravnatelj: Josip Karamatić

Za sadržaj stranice odgovara: Josip Karamatić (091 571 93 87, josipkaramatic@net.hr)

Stranicu oblikovao i održava: studio quadart Makarska


Gradska galerija Antun Gojak, Don Mihovila Pavlinovića 1, 21300 Makarska

Web: www.galerija-antun-gojak.hr

Tel.: 021 612 198; mob.091 571 93 87

e-mail: galerija.agojak@makarska.hr


© 2013. Gradska galerija Antun Gojak. Sva prava pridržana.

Za umnožavanje u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje javnosti u bilo kojem obliku uključujući Internet
kao i prerađivanje na bilo koji način bilo kojeg dijela ili ove publikacije u cijelosti potrebno je zatražiti pisano dopuštenje
nositelja prava-isključivo preporučenom poštanskom pošiljkom na gore navedenu adresu.

Kontakt: 021 612 198: 091 571 93 87



Nazad na vrh